Dan obilježavanja CCSVI - podržite peticiju, informirajte oboljele

Hoćemo li u Hrvatskoj dočekati da se oglase Društva multiple skleroze?
Hoćemo li dočekati da liječnici razmotre materijale koje smo im dostavili prije i nakon intervencije?
Hoćemo li čitati još desetke članaka o revolucionarnim lijekovima koji uz ostalo LIJEČE i MS?
Hoćemo li dozvoliti da nas ušutkaju?





Iako nas ignoriraju, CCSVI postoji i neće nestati, ma koliko se šuti o tome.........

Video sa predavanja u Winnipegu

Dr. J. Joseph Hewett, MD - interventni radiolog.

Informativno predavanje o CCSVI i važnosti venskih abnormalnosti nađenih kod oboljelih od multiple skleroze.

https://www.youtube.com/watch?v=LNxQmV0_6KU&feature

Tko i nakon ovog videa ima nedomicu treba li ili ne, raditi balonsku angioplastiku oboljelima od MS?

Nadam se da naši INTERVENTNI RADIOLOZI koji su vrsni stručnjaci u svom poslu ne smatraju da oboljeli od MS izmišljaju sužene i neodgovarajuće vene.....i nadam se da ne misle da je normalno živjeti sa venama koje  krv iz mozga ne dreniraju ispravno.

 

Emisija u kojoj je gost dr. Dragan Milić, KC Niš

Razumljivim jezikom, ne trebate prijevod, doktor govori o CCSVI i njenoj povezanosti sa MS.

1. dio http://www.youtube.com/watch?v=QQjKjblj_sM&feature=related

2. dio http://www.youtube.com/watch?v=9v-JgqpIItA&feature=related

čekanje je teško, isplati li se.......

Imam prijedlog za sve koji se pitaju zašto još nisu i kad će doći na red za postupak balonske angioplastike radi uklanjanja CCSVI.

Dok čekate prekriženih ruku da vas zovu na postupak u Niš ili bilo gdje drugdje, potrudite se u svojoj okolini pričati o CCSVI.

Pitajte svoje neurologe, ne dajte se ušutkati i otjerati. Pitajte u DMS ako ste član, pitajte predsjednike DMS-a i predsjednicu SDMSH!

Pitajte interventne radiologe kad idete na MR, vaskularne kirurge.

Ako ste na popisu, znači da vjerujete da će vam pomoći i vjerujete da je ovo mogući uzrok MS.

Ako ne vjerujete, oslobodite mjesto nekom drugom.

Živimo li u vremenu naučene bespomoćnosti?

http://www.zdrav-zivot.com.hr/index.php?cat=zivimo_li_u_vremenu_naucene_bespomocnosti_
Piše: dr. sc. Dubravka Šimunović, prof. vis. šk., Dodiplomski studij radne terapije, Zdravstveno veleučilište, Zagreb

Zakoračili smo u 2011. godinu, a krizi u gospodarstvu i međuljudskim odnosima nema kraja. Svakodnevno se gube radna mjesta, nezadovoljni mladi ljudi razgovaraju o mogućnostima koje im društvo nudi, odnosi u obitelji sve su lošiji, kao da smo svi digli ruke, kao da nemamo volje ni motivacije mijenjati situacije. Pa zar uistinu ne možemo osobnim trudom utjecati na pojedine situacije? Imamo li uistinu toliko loših i bolnih iskustava da nemamo volje ni motivacije za promjenom?

Što je naučena bespomoćnost?
Naučena bespomoćnost naziv je koji upotrebljavaju psiholozi poučeni radovima američkog psihologa Martina Seligmana koji je, zahvaljujući osobnom iskustvu i spoznajama stečenim dodatnim istraživanjima definirao taj termin.

Kada bismo htjeli definirati naziv naučene bespomoćnosti mogli bismo reći da je to pojava koja označava pasivno prihvaćanje neugode bez potrebe pojedinca da uzme situaciju u svoje ruke ili je promijeni. Razlog zašto je to tako možemo tražiti u prethodnim iskustvima pojedinca.

U jednom razgovoru poznanica mi se žalila na situaciju na poslu. Nezadovoljstvo radnom atmosferom, nagrađivanje po podobnosti, a ne po učinkovitosti, upozorenja na propuste samo su je dodatno demotivirali. Kolege bez radnih navika i nadređeni svakodnevno otežavaju sura dnju i poslovanje. Poznanica mi je revoltirano izjavila da je izgubila bolje radno mjesto, da su joj smanjili plaću zbog čega je odlučila odustati od borbe za promjenom. Druga poznanica, majka adolescentica, požalila mi se da je, nakon što je pokušala razgovarati s njima, koriti ih te im uvesti zabrane, a sve to nije donijelo promjene na bolje, digla ruke i odustala od svoje djece.

Takve primjere iz života možemo dugo nabrajati.

Što je zajedničko tim svjedočenjima?
U svim slučajevima imamo pojedince koji su izlagani bolnim i neugodnim situacijama. Naučenost na bolno iskustvo s vremenom se generalizira i na druge situacije, što onemogućuje reakcije. Odnosno, osobe koje su nekoliko puta doživjele neuspjeh, polako odustaju od svojih ciljeva te postaju apatične, nemotivirane, depresivne i pesimistične - osobe s naučenom bespomoćnošću.

Intenzitet doživljaja naučene bespomoćnosti ovisi o osobi i onome što ona smatra da uvjetuje njezinu bespomoćnost - ona sama ili neki vanjski čimbenici.

Bruno Bettleheim, psiholog i preživjeli zarobljenik nacističkog logora iz Drugog svjetskog rata pisao je kako su logoraši postajali "hodajući leševi" u onom trenutku kada su odustali truditi se utjecati na ono što im se događa.

Naučena bespomoćnost onemogućuje novo učenje i prilagođivanje.

Kada ljudi prestanu tražiti načine da kontroliraju situacije u kojima se nalaze, oni ih prestaju i nalaziti, postaju bespomoćni jer se takvima osjećaju, a osjećaj poraženosti se zadržava. Naučena bespomoćnost vodi do naučene beznadnosti.

Gori oblik od naučene bespomoćnosti je naučena beznadnost.
Psiholozi ističu da je najbolji primjer za to depresija, koja se, prema ovom stajalištu, pripisuje negativnom razmišljanju u kojem ljudi okrivljuju sebe za negativne događaje u životu, vide uzroke tih događaja kao trajne te pretjeruju u generaliziranju neke svoje slabosti primjenjujući to na mnoga životna područja.
Istraživanja na ljudima i životinjama pokazuju da naučena beznadnost ima za posljedicu pad imuniteta i brži rast tumora. Robert Griffith proveo je istraživanje na klinici Mayo (SAD) na uzorku od šezdeset osoba koje su ispitivane skalom pesimizam - optimizam i podijeljeni su u tri grupe - optimisti, pesimisti i miješani. Nakon trideset godina provjereno je koji su od njih bili živi, a koji su umrli. Rezultati su pokazali da je pesimizam bio povezan s većom stopom smrtnosti: 10 posto veći pesimizam bio je povezan s 19 posto povećanom smrtnošću.

S druge strane, optimisti češće traže liječničku pomoć ako osjete zdravstveni problem i vjeruju da će biti izliječeni, dok su pesimisti manje skloni uopće tražiti pomoć. Zato se možemo opravdano zapitati mogu li pesimisti postati optimisti? Psiholozi tvrde da je to moguće.

Geni odgovorni za raspoloženje
Britanski istraživači došli su do fascinirajućih rezultata koji govore da naš optimizam ili pesimizam, a time i pogled na svakodnevnicu određuju geni.
Prema britanskim znanstvenicima, za naše raspoloženje i promjenu raspoloženja najveću odgovornost imaju geni koji sudjeluju u prijenosu hormona serotonina.
Osobe s duljim oblikom toga gena skloniji su pozitivnim životnim aspektima i manje pozornosti posvećuju lošim životnim situacijama. Istraživanje je provedeno na uzorku od devedeset sedam ispitanika kojima su pokazane slike s pozitivnim i negativnim sadržajima. Osobe s duljim oblikom gena svoju su pozornost zadržale na pozitivnim slikama. Na osnovi toga, kao i brojnih drugih istraživanja, može se zaključiti da osobe selektivno zapažaju dobre i isto tako loše sadržaje, što u konačnici ima odlučujuću ulogu u reakciji pojedinca na stres.

Zadržite optimizam
Osobe koje mogu zadržati optimizam u teškim životnim situacijama zasigurno neće podleći depresiji.
Optimisti imaju niz pozitivnih iluzija o sebi koje im omogućuju zadržati dobro raspoloženje i zdravlje, bez obzira na materijalno bogatstvo. Optimisti su otporniji na zarazne bolesti i bolje se nose s kroničnim bolestima u srednjim godinama.
Zbog svega toga postoje psihološke strategije sučeljavanja s pesimizmom. Riječ je o kognitivnim strategijama i učenju socijalnih vještina. Neuspjeh u većine pesimista popraćen je razmišljanjima poput: "Ja nikad nemam sreće", "To se samo meni može dogoditi" ili "Koja sam ja budala!". Prema psihologu Seligmanu, dominantno samooptuživanje ne vodi pozitivnom ishodu. Nakon nekog neuspjeha važno je kako razmišljamo jer činjenica je da možemo odabrati obrazac razmišljanja. Razmišljanja poput: "Dogodilo se danas, ali ne mora drugi put", "I prije mi se štošta nije uspjelo, ali sam to ipak zadovoljavajuće riješio/riješila", "Danas mi baš ništa ne ide od ruke, ali inače mi to dobro ide" karakteristična su za optimizam. Stilovi razmišljanja mogu postati navike.

Samookrivljavanje kao naučena bespomoćnost
Prema većini psihologa, osobe koje su sklone naučenoj bespomoćnosti kao osnovnom obilježju reakcija na novonastale situacije pripadaju skupini taštih pojedinaca. Naime, riječ je o pojedincima koji imaju visoke kriterije prema sebi i velikom broju situacija na koje osobno ne mogu utjecati. Ti isti pojedinci teško prihvaćaju da su obični smrtnici koji imaju pravo griješiti i da nitko nije savršen. Možda se čini nemogućim, ali ti isti pojedinci iza stanja naučene bespomoćnosti kriju osobni nedostatak hrabrosti. Svakodnevno smo izloženi različitim poteškoćama koje nas čine rastrganima: plaća kasni, ukućani imaju svoja očekivanja...
Pojedinci umjesto da realno razmotre probleme i nešto poduzmu, svu krivnju za nezadovoljstvo u kući pripisuju sebi. Strah od promjena tim je osobama dovoljno jak razlog da prihvate novonastalo stanje i svu krivnju pripišu sebi i svojoj nesposobnosti, čemu često pridruže i samosažaljenje.
Osobe sklone samookrivljavanju imaju sklonost procesuiranju tako da svaku situaciju doživljavaju tragično i u svakoj situaciji oni su žrtve s ishodom koji nalikuje katastrofi.

Strategije za prevladavanje naučene bespomoćnosti
Kako biste smanjiti osjećaj bespomoćnosti, postali samostalniji i samouvjereni, pokušajte sljedeće:
•prepoznajte problem, definirajte poteškoće, imenujte svoje strahove ili pitanja zbog kojih se osjećate bespomoćno
•razvijte novi sustav vjerovanja koji će vam dati osjećaj neovisnosti, moći, samouvjerenja, sposobnosti da možete pomoći sami sebi, a uz te strategije promjene su spore, ali sigurne
•suočite se sa svojim reakcijama, učite razlikovati zdrave od patoloških reakcija, potičite zdrave, a spriječite bolesne - nezdrave reakcije na novonastalu situaciju
•zdravo se suočavajte s problemskom situacijom, težite rješavanju svakog problema na koji naiđete
•izgrađujte strategiju samopomagača i samoiscjelitelja
•ne zaboravite da vaše razmišljanje uvjetuje i vaše reakcije, pozitivne ili negativne
•razmišljajte na sljedeći način: "teško mi je, ova situacija je katastrofalna, ali nije vječna" - što je promišljanje optimističnih pojedinaca
•promijenite stil razmišljanja, jer kao što možete promijeniti prehrambene navike ili stil odijevanja tako možete promijeniti i način razmišljanja
•smijeh je "fitnes", on je najbolja kombinacija unutarnjih osjećaja i tjelesnog odgovora na emocije
•birajte društvo, pokušajte izbjeći pesimistične pojedince kojima smo često okruženi

Za kraj
Neki će reći da je vrijeme u kojem živimo vrijeme naučene bespomoćnosti, a razlog se pronalazi u društvenoj krizi, u gubitku životnih vrijednosti, u povećanom egoizmu te krizi morala.

Neovisno o razlozima dobro se sjetiti riječi Majke Terezije:
Čovjek je nerazuman, nelogičan i sebičan - nije važno, voli ga!
Ako činiš dobro, pripisat će to tvojim sebičnim ciljevima - nije važno, čini dobro!
Ako ostvariš svoje ciljeve, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje - nije važno, ostvaruj svoje ciljeve!
Dobro koje činiš bit će sutra zaboravljeno - nije važno, čini dobro!
Poštenje i iskrenost učinit će te ranjivim - nije važno, budi iskren i pošten!
Ono što si godinama stvarao, u trenutku bi moglo biti razrušeno - nije važno, stvaraj!
Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći - nije važno, pomozi im!
Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima - nije važno, daj najbolje od sebe!

UZV po Seltzeru

Jedna od metoda koje se već dugo godina primjenjuje u liječenju oboljelih od multiple skleroze je i liječenje ultrazvukom prema Hansu Seltzeru. Na liječničkom kongresu u Stockholmu 1969. dr. Seltzer je nakon niza godina proučavanja bolesti iznio svoju teoriju i način liječenja multiple skleroze uz ostalo i terapijom ultrazvuka.
Njegovo je stajalište da oboljenje prati određen zastoj limfe i likvora i da se na taj zastoj može utjecati mehaničkim putem, odnosno malim dozama ultrazvuka i manualnom limfnom drenažom MLD, čime se potiče bolje protjecanje, desenzibilizacija limfe i likvora, čime se pospješuje imunitet organizma i sprečava napredovanje bolesti.

Metodom ultrazvuka po Seltzeru tretiraju se dvije zone:
a) područje vrata
b) područje grudne i slabinske kralješnice

Svaki tretman sastoji se od primjene ručne limfne drenaže i terapije ultrazvukom navedenog područja naizmjenično.
Tretman se provodi 24 puta u jednom ciklusu.
Takav tretman trebalo bi ponavljati svakih 6 mjeseci kroz 3-4 godine, a zatim eventualno jednom godišnje, sto ovisi o težini oboljenja.
Terapija ultrazvukom po Seltzeru pokazala je do sada dobre rezultate, pa bi svi bolesnici trebali proći ovaj tretman.
VRAT
Manualna limfna drenaža 15 minuta + UZ
UZ- kontinuirani 0,2 w/cm2 , 1 min lijevu i 1 min desnu stranu (vrat, rame, SCM)
GRUDI I SLABINE (drugi dan)
Manualna limfna drenaža + UZV
MLD- 30 min prema pazušnim jamama
UZV- 0,2 w/cm2, 1 min lijevo i 1 min desno