Gdje je kraj ili početak?

Sastala sam se sa grupom oboljelih od MS-a. Prisutni su iskazali interes za informacijama o CCSVI i zato su me pozvali da dođem. Sa mnom je bila i Dragica tako da su iz dvije priče dobili dosta podataka.
Hoće li im to pomoći da donesu bilo kakvu odluku? Ne znam, ali se nadam da će pričati o ovom.

Zašto pišem uopće o tom susretu?
Zato što sam po ne znam koji put, ali sad od grupe ljudi koji su otvoreno pričali o tome, čula kako ih liječe. Svi u toj grupi su pokretni, netko bolje, netko lošije, netko s pomagalom, netko bez. Većina je bila ili je na nekim lijekovima (betaferon…,kortikosteroidi….).
No većina ih je isto tako bila ili je u raznoraznima studijama. I isto tako većina je bila pacijent profesorice B. Na žalost samo ih je nekoliko slušalo emisiju, ali ostali su im čini mi se uspjeli dočarati kako je to zvučalo.

Baš onako kako oni profesoricu doživljavaju i inače.
Ono na što je profesorica upozoravala u svojim mailovima, da će na nama netko vidjeti priliku za zaradu (vaskularni kirurzi npr.) je nevjerojatno licemjerno i uvredljivo prema pacijentima.

Pacijenti odlaze k njoj i njenim kolegama koji imaju privatne ordinacije, a rade i u državnim ustanovama.
Godinama, sad već i deseteljećima ti specijalisti naplaćuju svaki pozdrav „dobar dan“.
Neki naplaćuju i lijekove koje im preporučuju, a koji još nisu na listi ili oboljeli nemaju pravo na njih.

S druge strane profesorica, a i predsjedavajuća krovne organizacije u razgovoru sa mnom, iskazuju bojazan da će ljudi htjeti napraviti ovaj postupak angioplastike i srljati u dugove….no nema bojazni, ljudi su već osiromašeni plaćanjima svim dosadašnjim dušebrižnicima.

Dakle, nakon takvog susreta sa oboljelima ne dolazi u obzir da se CCSVI prepusti samo inerciji, pa ću s još više volje raditi na tome da se netko od naših liječnika ipak upusti u "medikolegalnu avanturu" s CCSVI-em.